Anoreksija i bulimija, kao i emocionalno prejedanje, termini su u psihologiji koje vrlo dobro poznajemo. Ali, u poslednje vreme, ortoreksija je poremećaj u ishrani koji se sve češće pominje u savremenom društvu opsednutom zdravim životom. Iako briga o ishrani sama po sebi definitivno nije loša, problem nastaje kada zdrava ishrana postane opsesija, a hrana prestane da bude izvor energije i uživanja, već postane izvor straha, krivice i rigidnih pravila. Termin ortoreksija potiče od grčkih reči orthos (ispravno) i orexis (apetit), a prvi put ga je definisao američki lekar Stephen Bratman.
Šta je ortoreksija?
Za razliku od anoreksije ili bulimije, kod ortoreksije fokus nije na količini hrane ili telesnoj težini, već isključivo na njenom kvalitetu. Osobe sa ortoreksijom opsesivno analiziraju sastav namirnica, izbegavaju čitave grupe hrane i provode sate planirajući obroke, čitajući deklaracije i prateći „čista“ pravila ishrane. Vremenom, lista dozvoljenih namirnica postaje sve kraća, a svako odstupanje izaziva intenzivan osećaj krivice ili anksioznosti.
Kako je prepoznati?
Ortoreksija se ispoljava kroz nekoliko prepoznatljivih simptoma: rigidna pravila u vezi sa ishranom, strah od nezdrave hrane, socijalna izolacija jer osoba izbegava obroke sa drugima, kao i osećaj moralne superiornosti zbog sopstvenog načina ishrane. Iako se često maskira brigom za zdravlje, ovaj poremećaj može dovesti do ozbiljnih posledica – nutritivnih deficita, hormonalnog disbalansa, problema sa varenjem, ali i psihičkih tegoba poput anksioznosti, depresije i opsesivno-kompulzivnih obrazaca ponašanja.
Važno je naglasiti da ortoreksija nije zvanično klasifikovana kao poremećaj u međunarodnim dijagnostičkim priručnicima, ali je stručnjaci sve češće prepoznaju u kliničkoj praksi. Posebno su ugroženi ljudi koji su skloni perfekcionizmu, kao i oni koji prate ekstremne wellness trendove ili provode mnogo vremena na društvenim mrežama, gde se idealna ishrana često prikazuje kao jedini put ka zdravlju i sreći.
Kako se leči ortoreksija?
Lečenje ortoreksije podrazumeva multidisciplinarni pristup. Psihoterapija, posebno kognitivno-bihejvioralna terapija, pomaže u prepoznavanju i menjanju disfunkcionalnih uverenja o hrani. Rad sa nutricionistom je takođe ključan, kako bi se postepeno proširio izbor namirnica i uspostavio uravnotežen odnos prema ishrani. U težim slučajevima, uključivanje psihijatra može biti neophodno. Na kraju, važno je zapamtiti da zdrava ishrana treba da podržava život, a ne da ga ograničava. Prava ravnoteža podrazumeva fleksibilnost, uživanje i brigu o mentalnom, a ne samo fizičkom zdravlju.
Foto: Instagram / @alisontoby, @p.l.a.t.a.b.l.e




